Konstruktorska aktivnost

            

U celokupnom pedesetogodišnjem periodu konstruktorska aktivnost bila je usmerena u dva osnovna pravca:

– izrada radio-uredjaja, opreme i instrumenata koji nisu neposredno vezani za operatorsku aktivnost;

– izrada radio-prijemnika, predajnika, antena, opreme i instrumenata neophodnih sa rad primopredajnih sekcija (PPS).

Prvih nekoliko godina od osnivanja kluba (do 1951. godine) primopredajni rad u Jugoslaviji nije bio dozvoljen. To je razlog da je konstruktorska aktivnost bila usmerena na izradu difuznih prijemnika, instrumenata i niskofrekvencijskih pojačavača. Održavani su tečajevi za radio-amatere za sticanje opštih znanja iz elektrotehnike i elektronike (tečaji A, B, C, D, E…). Prelaskom kluba u zgradu Tehničke velike škole klupsko konstruktorstvo je intenzivnije jer je formirana radionica koja je bila pristupačna svim članovima. U klubu je sagradjen snažan niskofrekvencijski pojačavač koji je bio iznajmljivan; to je omogućavalo i odgovarajući, skroman prihod. Pojačavač je imao snagu od oko 150 W, bio je ugradjen u terensko vozilo tipa“horh” (opremljeno s pet snažnih zvučnih truba postavljenih na krovu vozila) koje je, izmedju ostalog, upotrebljavano za ulično reklamiranje i ozvučavanje biciklističkih trka.

U sadašnjim klupskim prostorijama nalazila se dobro opremljena radionica (radni stolovi, stege, alat, lemilice, ormani za alat i ličnu garderobu i dr.). Početkom šezdesetih  konstruktorstvo je bilo u punom zamahu: klub je bio otvoren preko celog dana i bilo je veoma teško pronaći malo prostora za rad. Konstruisani su difuzni prijemnici, a jedan snažan NF pojačavač nekoliko godina je korišćen za ozvučavanje aule u zgradi prilikom različitih svečanosti i dočeka Nove godine (bilo je prisutno i po 3.000 studenata).

To su godine kada počinje intenzivan razvoj televizije kod nas, tako da su u tom periodu gradjene TV antene različitih dimenzija ne samo za članove kluba. I sledećih decenija, a i danas, sagradjeni su i grade se mnogi uredjaji i instrumenti za klupsku i ličnu upotrebu.

Konstruktorska aktivnost za klupsku i lične PPS počela je da se razvija odmah po donošenju Pravilnika o postavljanju i radu amaterskih radio-stanica. U početku konstruktorski rad je bio otežan zbog nedostatka materijala (mogao se naći samo materijal trofejnog porekla), da bi kasnije došlo do pojačane aktivnosti kada se materijal mogao nabaviti i u trgovinama. Sredinom pedesetih sagradjen je snažan predajnik (oko 150 W sa dve RL12P50) koji je radio samo telegrafijom. Podignuta je “vindom” antena, pozajmljen prijemnik (BC348) i klupska primopredajna sekcija YU1EXY je započela s radom. Krajem pedesetih dodat je i modulator, tako da su članovi kluba mogli komunicirati i amplitudskom modulacijom. Ukazala se potreba za razdvajanje radionice od PPS-a (uzajamno ometanje!), pa je u potkrovlju kluba podignuta skromna prostorijica, koja će godinama biti takmičarsko i eksperimentalno mesto, koja će omogućiti intenzivniji primopredajni rad novoj generaciji članova. Trofejni prijemnici i nove antene sada omogućavaju održavanje kvalitetnijih veza.

Sredinom pedesetih u Evropi dolazi do ekspanzije UKT aktivnosti što je imalo odraza i na aktivnost jugosloveskih amatera. Članovi kluba u početku grade veliki broj jednostavnih primopredajnika (direktni prijemnici; predajnici kontrolisani kristalom), tako da je početkom šezdesetih u jednom trenutku u klubu bilo oko 15 primopredajnika. Iz kvantiteta došlo je do kvaliteta jer se za klupske potrebe gradi se UKT pojačavač za 144 MHz s QQE06/40 u izlazu, konvertor s najnovijom generacijom elektronki (nuvistorima) i long-jagi antena duga sedam metara. Takodje, gradi se veliki broj pomoćnih uredjaja i instrumeneta neophodnih za proveru kvaliteta emisije i podešavanje opreme. Sagradjeni uredjaji i oprema dugo su upotrebljavana u takmičenjima, za odlazak na ekspedicije i postizanje odličnih rezultata.

Ugled kluba i veoma dobra saradnja sa Savezom radio-amatera Srbije (SRS) doprineli su da je klub dobio narudžbinu za izradu jedanaest jednostavnih UKT primopredajnika koji su podeljeni užiteljima u zabačenim srpskim selima. I ovaj “posao” članovi kluba su uspešno, na vreme i kvalitetno obavili, što je u klupsku kasu donelo odgovarajuća sredstva. Pomenućemo, takodje, da su u klubu, u saradnji s SRS-om, prepravljani i gradjeni KT uredjaji za klubove u Republici koji su započinjali  primopredajnu aktivnost (na primer, sagradjen je primopredajnik 1958. godine za šabaćki radio-klub YU1HQR).

Porast standarda, odgovarajuće carinske povlastice i nova poreska regulativa, uz novi, liberalniji Pravilnik o postavljanju i rad amaterskih stanica, uticali su da je došlo do organizovanog (a i pojedinačnog) uvoza amaterskih uredjaja i opreme. Povoljna klima za opremanje fabričkim uredjajima još više je potencirana intenzivnom saradnjom s organima narodne odbrane, koji radio-amaterima pružaju značajnu materijalnu i finansijsku pomoć. Ovo je vreme (početak sedamdestih) kada jednobočni prenos signala (SSB) potpuno istiskuje iz upotrebe stare vrste modulacije uz činjenicu da je samogradnja SSB modulatora skupa i složena za prosečnog radio-amatera. Klupska oprema je obogaćena novim uredjajima za KT I UKT rad, što će doprineti izvanrednim takmičarskim rezultatima. Pored fabričkih uredjaja grade se snažni linearni pojačavači (6 x EL519), podiže se stub sa kvad-antenom za 14 MHz (1979). Prohtevi i želja za još bolji plasman uticali su da se gradi novi linearac (sa 4 x QB4/1100), kao i sistem od četiri fazirane vertikalne antene za 7 MHz.

Konstruktorska aktivnost  značajno je porasla kada je klub l979. godine dobio prostor na krovu Strudentskog doma na Karaburmi (Kula “B”, sekcija YU1BAU, XV sprat). Jedan od razloga pronalaženja nove lokacije treba tražiti u činjnici da je rad iz matičnih klupskih prostorija praktično bio nemoguć: snažni signali naših uredjaja ometali su rad  fakultetskih laboratorija. Veze su mogle biti održavane praktično samo u noćnim časovima, što, naravno, ne odgovara takmičarskim terminima. Ova izvanredna lokacija omogućila je postavljanje usmerenih žičanih antena i žičanih bimova za najniže opsege. Još bolji uslovi su dobijeni kada su na ovoj lokaciji podignuta dva rešetkasta stuba na koje su postavljeni izvanredni usmereni antenski sistemi (bim-antene). Želja je članova kluba da provere svoje sposobnosti učešćem u najtežoj i najcenjenijoj takmićarskoj kategoriji, u milti-multi To je i podsticaj za izradu novih uredjaja, medju kojima je i linearni pojačavač (1982), kome su članovi dali ime “Mali Radojica”, čija snaga i postignuti rezultati u radu s njim nisu u saglasnosti s delom imena “mali”!

Klub je u izuzetnoj kadrovskoj i organizacionoj ekspanziji, traži nove lokacije. Dobijen je (1983) prostor i u Studentskom domu “Patris Lumumba”. U ovoj novoj  sekciji (YU1AFU) radiće trideset novih studenata-operatora za koje je organizovan poseban tečaj. Vredan je pomena detalja koji pokazuje entuzijazam članova kluba. Za podnožje rešetkastog stuba, na krovu Doma, bilo je neophodno postaviti betonsku osnovu. Članovi kluba su u kofama, stepenicama nosili beton čak na DESETI sprat!

Još jedan podatak je vredan pomena. Klub je nabavio nekoliko ručnih radio-stanica koje je davao u zakup pravnim licima. Stanice se omogućavale uspostavljanje veze na mestima u kojima nije bilo telefonskih linija, a kontakt je bio neophodan. Pomenućemo da su medju korisnicima naše veze bili, na primer, TV ekipa koja je pripremala seriju “Vuk Karadžić”, filmske ekipe “Balkan ekspres”, “Seobe”… ukupno oko desetak filmskih ekipa uspešno su obavile posao zahvaljujući i dobrom funkcionisanju naše radio-veze. Naravno, naše angažovanje je bilo korektno plaćeno, a to je bio i najznačajniji izvor klupskog samofinansiranja iz koga je bilo moguće izvršiti nabavku uredjaja, podizati nove antene, učestovati u takmičenjima, odlaziti na ekspedicije.

Dobre lokacije (kao što je ona na kuli “B”) omogućavale su postavljanje žičanih antena za niže amaterske opsege (7 MHz). Podignut je i žičani dipol za 1,8 MHz. Vrše se brojni eksperimenti usmeravanjem antena prema pojedinim delovima Zemlje, a sve u cilju osvajanja što većeg broja poena u takmičenjima.

Početkom osamdesetih značajna pažnja poklanja se izradi nove opreme za UKT rad. Gradi se linearni pojačavač od 1 kW za 432 Mhz, kao u sistem od četiri fazirane Jagi antene. Tu je i čitav niz pomoćnih uredjaja i opreme koji će omogućiti da ekipa prilikom ekspedicija postigne što bolji rezultat.